definicija fonologije
Možda manje poznata od fonetike, fonologija je još jedna grana lingvističke znanosti koja je odgovorna za analizu i proučavanje zvukova s razine sintakse i strukture koju u jeziku tvore, kao i za to kako kroz nju grade značenje. Ovdje je onda glavna razlika koju fonologija ima s fonetikom jasna budući da je potonja posvećena proučavanju zvukova s fiziološkog gledišta, odnosno kako ih generiraju različiti dijelovi tijela i kako ih prikladno oblikovati.
Fonologija je jednako važna kao i fonetika, a možda čak i više jer je odgovorna za davanje zvukova koje izgovaramo kako bi komunicirali strukturu, značenje. Fonologija se prije svega bavi analizom ili pokušajem razumijevanja različitih struktura i zvučnih sustava koji čine jezik, na primjer kroz rimu, akcente itd. Ali s druge strane, analizira kako se ti zvukovi posebno generiraju kako bi se postiglo određeno značenje koje se razlikuje od ostatka zvukova koji se koriste u jeziku.
Zaista je važno primijetiti kako ista slova ili znakovi koji se uvijek iznova koriste za oblikovanje različitih riječi mogu imati drugačiji zvuk za svaku od tih riječi i različit od ostalih. Dakle, neka slova mogu biti dulja u nekim riječima, ali kraća u drugima, dok druga slova mogu imati veću zvučnu snagu u određenim riječima ili zvučnim izrazima.
Središnji dio proučavanja fonologije su fonemi koji su u većini jezika obično predstavljeni slovima abecede (iako na jezicima kao što su kineski ili japanski to nije slučaj). Ti fonemi nisu crtež ili lik kojim je predstavljen svaki od ovih zvukova, već je fonem apstraktna konstrukcija onoga što taj zvuk predstavlja u svakoj riječi i koji nam omogućuje, na primjer, razlikovanje riječi lpad od voto.
