definicija samostana
Samostan je jedna od najvažnijih vjerskih građevina jer ima veze sa stvaranjem mirnog i opuštenog prostora u kojem se stanovnici ili gosti mogu posvetiti svakodnevnoj molitvi i povezanosti sa svojim bogom. Samostan je ime dobio po grčkom, jeziku na kojem je značio 'kuća samo jednog', budući da je u početku samostane naseljavao jedan redovnik ili vjernik.
Samostani postoje od pamtivijeka jer ih je čovjek stvorio kako bi osigurao prostor savršene odanosti bogu i prisnog odnosa s njim. Iako su samostani bili posebno važni i uobičajeni od srednjeg vijeka u Europi, mnoge druge religije (poput budističke) imaju slične prostore u kojima se oni pojedinci koji ih nastanjuju posvećuju gotovo isključivo promišljanju o odnosu ljudskog bića sa svojim bogom.
Samostani se obično sastoje od okruženja posebno dizajniranog i stvorenog za molitvu (prostori koji se obično nazivaju govorništvom i u kojima su uređeni svi bitni elementi dotične religije), kao i prostorije u kojima se redovnici povlače radi odmora i da izvršavaju svoje privatne zadatke. Samostani obično imaju zajedničke prostorije poput blagovaonica ili terasa u kojima se svi redovnici sastaju u određeno doba dana.
Važnost srednjovjekovnih samostana bila je vitalna u kulturnom smislu jer su u njima izrađivane sve vrste rukopisa koji su omogućavali održavanje vjerskih praksi na životu, kao i poticanje znanstvenih istraživanja, filozofije, metafizike i drugih znanosti. Trenutno samostani i dalje postoje za one koji se posvete vjerskoj karijeri i koji pribjegavaju tim prostorima kako bi svoje misli usredotočili na Boga, na vjerske prakse i na vrijednosti koje ta religija podrazumijeva.
