definicija radne snage
Postoje poslovi koji od radnika koji ih izvršavaju zahtijevaju veću fizičku predanost, više snage, dok postoje drugi koji će zahtijevati manje intervencije od fizičkog, a više od mentalnog dijela, u svakom slučaju i dalje od toga, uvijek , oba pitanja, tjelesnog i mentalnog, interveniraju u završetak bilo kojeg posla i stoga će se oboje smatrati osnovni i vrlo važni uvjeti.
U međuvremenu će odrediti ta kombinacija tjelesne građe i uma, oboje stavljeni u službu posla radna snaga pa prema tome i sposobnost pojedinca, fizičkog i mentalnog, da izvrši ovaj ili onaj posao.
Bilo koji posao zahtijeva da obje sposobnosti budu prisutne, čak i oni poslovi koji imaju veću potražnju za snagom, u određenom trenutku trebaju um koji, između ostalog, usmjerava kretanja, napore. I zato smo na početku primijetili da su i fizički i psihički neophodni za uspješno obavljanje posla.
Koncept radne snage prvi se put formalno pojavljuje u perom Njemački filozof Karl Marx, koji ga prvi put spominje u svom najpriznatijem djelu, Kapital, objavljeno 1867.
Dakle, radna snaga jedna je od najvažnijih tvorevina marksističke doktrine koju je Marx razvio u 19. stoljeću, kao njen veliki prethodnik.
U spomenutom djelu Kapital, Marx kao ideal predlaže postignuće a društvo u kojem nema klasnih diferencijacija. U tom smislu, proizvodni proces, njegove proizvodne snage i proizvodni odnosi postaju društveno dobro.
S pločnika ispred ovog prijedloga nalazimo kapitalizam koja je preuzela posao, odnosno kupuje radnu snagu kroz novčani iznos koji se isplaćuje radniku. To je ono protiv čega se marksizam u povijesti borio.
U međuvremenu, u ovom kapitalističkom kontekstu, za Marxa je radna snaga roba koju je radnik proizveo, a kapitalist je platio. Vrijednost koja se plaća izračunava se prema vremenu koje je uloženo za njezinu proizvodnju. Sve dok se ovaj model nastavlja, radnik nikada neće moći posjedovati proizvodna sredstva koja kapitalist ima i bit će osuđen da prodaje svoju radnu snagu kako bi preživio u kapitalističkom društvu.
