theclickinggeneration.com

Web, rođen 1992. u CERN-u (Conseil Européen pour la Recherche Nucléaire) iz Ženeve koju je vodio Tim Berners-Lee, prošao je nekoliko evolucijskih faza, koje su napredovale u skladu s trenutnom tehnologijom i većom snagom koju su timovi koji joj pristupaju stjecali.

Ovu evoluciju možemo opisati u tri osnovna koraka, od kojih je prvi

Web 1.0, koji je originalan i praiskonski, obilježen širenjem sadržaja u jednom smjeru

Definira se pomoću HTML označnog jezika (Označni jezik HyperText), izveden iz XML-a, a rođen je pod zaštitom znanstvene zajednice kao standardizirani način razmjene znanja bez obzira na korišteni računalni sustav.

Tijekom cijelog rada u CERN-u Timu Berners-Leeju bilo je teško razmjenjivati ​​informacije s drugim znanstvenicima iz drugih centara s različitim računalnim sustavima, pa je osmislio sustav koji će olakšati i standardizirati ovu praksu.

Web 1.0 premašio je sve njegove izračune i postao standardizirani sustav za objavljivanje bilo koje vrste informacija, znanstvenih ili ne, za korporativnu ili privatnu potrošnju.

Taj izvorni Web nije dopuštao bilo kakvu vrstu interaktivnosti; sadržaj je objavljen na poslužitelju i od toga su ih klijenti "odvukli" na svoja računala

Iako je ovaj Web populariziran, tehnologija napredovala, a što se tiče Interneta, glavne novine koje bi mogle utjecati na Internet bile su širokopojasne veze poput ADSL-a i svjetlovodnog kabela te upravitelji sadržaja.

Istodobno, jednostavnost korištenja weba učinila ga je prednji kraj Interneta, odnosno vidljivog lica koje su svi vidjeli, do mjere poistovjećivanja Interneta s Webom.

Zahvaljujući tome rodila se oprema koju su pružatelji usluga pristupa počeli pružati i želja ljudi da se čuju

Web 2.0, koji nije ništa drugo nego dodavanje društvenog dijela Webu i niz tehnologija koje olakšavaju objavljivanje sadržaja,

poput upravitelja sadržaja ili CMS-a koji, pak, omogućuju blogove, sjajne eksponente onoga što je nekad bilo eksplozija Weba 2.0.

Interaktivnost na webu rađa se, još uvijek na osnovni način, ali već nam omogućuje interakciju s drugim korisnicima Interneta i onima koji upravljaju web stranicama lakše nego u prošlosti, i bez slanja e-pošte.

Govoreći o ovoj drugoj usluzi, zahvaljujući Web 2.0 populariziraju se ne samo usluge web pošte, već i druge usluge koje su do tada trebale vlastite klijente i koje su stekle web sučelja, olakšavajući tako njihovu upotrebu krajnjim korisnicima.

Sljedeći evolucijski korak bio je Web 3.0, koji koristi svu tehnologiju za poboljšanje interaktivnosti, kao i pružanje novih načina komunikacije te traženje i pronalaženje informacija.

To je Semantički web, u kojem su mrežne aplikacije zauzele središnje mjesto, od Google dokumenata preko Facebooka do mrežnih igara.

Sve je to omogućilo, prije svega, velikom dostupnošću širokopojasnih veza i razvojem preglednika (preglednicima), koji u utrci za stjecanjem što šire publike uključuju funkcionalnosti i dopuštaju stvari koje su bile nezamislive prije nekoliko godina, poput obavijesti o ažuriranjima web stranica u stvarnom vremenu.

Takozvani "oblak" (oblak na engleskom jeziku), a sastoji se od čistoće u pohrani repliciranoj na nekoliko web lokacija koje se nalaze na različitim lokacijama, ponekad na različitim kontinentima, te mogućnost pokretanja aplikacija u preglednicima, dovela je do stvaranja nove marketinške paradigme softvera koja ga prodaje ne kao proizvod, već kao uslugu.

To zauzvrat više ne čini potrebnim instaliranje određenog operativnog sustava za pokretanje aplikacija.

To je također vrijeme koje se morate prilagoditi malim i velikim zaslonima, onima na pametnih telefona i one od pametni TV, a to počinje biti nešto pametno zahvaljujući glasovnim asistentima kao što su Siri, Google Now ili Amazon Alexa.

I, nakon što smo vidjeli ove faze, možemo se zapitati postoji li Web 4.0? Da, i to je inteligentna web stranica koju već počinjemo vidjeti "malu nogu"

još uvijek jašem web 3.0. Bit će to sveprisutni Internet, Internet of Things (IoT), koji će "razumjeti" ono što mu kažemo, nadilazeći ono što su trenutni gore spomenuti pomoćnici u stanju obraditi.

Stoga ćemo zamoliti bilo koji uređaj (poput sata ili hladnjaka) da „želimo da nas taksi odveze do aerodroma za pola sata”A naš će se zahtjev poslati internetskom poslužitelju koji će zatražiti taksi (koji bi mogao biti samovozeće vozilo) s već postavljenim odredištem zračne luke.

Fotografije: Fotolia - Spectral / Julien Eichinger