definicija sjedilačkog načina života
Sjedilački način života podrazumijeva se onaj način života koji je karakteriziran boravkom na manje ili više definiranom mjestu kao stanišnom prostoru. Razvoj sjedilačkog načina života u osnovi je povezan s postizanjem određenih životnih uvjeta koji su omogućili ljudskim bićima da vode mirniji i sigurniji život ne trajno oviseći o resursima raspoloživim oko sebe.
Sedentarizam je karakterizirao ljudsko biće samo iz pretpovijesnog razdoblja poznatog kao neolitik. U tom smislu možemo reći da je pretpovijesni čovjek živio oko šest tisuća godina kao nomad u potrazi za novim resursima kad god bi se oko njega iscrpili. Razvoj sjedilačkog načina života povezan je s pojavom određenih uzročnih pojava, među kojima je otkriće poljoprivrede bilo od primarne važnosti.
Čovjek je, izmišljajući metode poljoprivrede, mogao prestati ovisiti o resursima koji su ga okruživali da bi počeo proizvoditi vlastitu hranu. To bi, uz pripitomljavanje životinja, rad keramike i razvoj boljih alata, pretvorilo ljudsko biće u sjedilačku jedinku koja bi mogla početi uživati u boljoj kvaliteti života.
U današnje vrijeme pojam sjedilački način života također se u velikoj mjeri primjenjuje i na suvremeni način života u kojem ogromna dostupnost tehnoloških objekata navodi prosječnog pojedinca da razvije monoton život, bez kretanja i uz minimalni fizički napor. Takva situacija rezultira sve očiglednijom prisutnošću zdravstvenih komplikacija poput pretilosti, dijabetesa ili srčanih komplikacija, čak i kod maloljetnika ili djece. Uz to, konzumacija hrane bogate mastima i kalorijama, dodana stalnoj upotrebi tehnoloških uređaja, omogućila je napredak u načinima života u kojima su fizičke, rekreacijske i društvene aktivnosti sve manje.
