definicija retorike
Pojam retorika poznat je onoj disciplini koja proučava i sistematizira postupke i tehnike za upotrebu jezika radi postizanja uvjerljive ili estetske svrhe dodane onoj komunikativnoj. Retorika se smatra poprečnom disciplinom jer se koristi u raznim poljima kao što su novinarstvo, politologija, oglašavanje i književnost.
Podrijetlo retorike seže u klasičnu Grčku, gdje je postala tehnika par excellence kada je došlo do potrebe da se adekvatno i ispravno izrazi kako bi se postigao nagovor kod primatelja..
Verbalni ili pisani diskurs za učinkovito postizanje svrha estetike i uvjeravanja koje smo gore spomenuli zahtijevat će promatranje i prisutnost pet elemenata koji su međusobno povezani. Izum, dispositio i elocutio, koji će jezičnu strukturu koju mora slijediti i pamćenje i djelovanje učiniti nužno potrebnima u vrijeme usmenog izlaganja pred velikom javnošću.
Izum pretpostavlja da govornik u svom umu pronađe i iskusi one najbolje ideje, teme i prijedloge koji su najprikladniji za njegovo izlaganje i koji očito zanimaju prosjek javnosti kojoj će njegov govor biti usmjeren. Jednom kada je izum činjenica, u igru će ući uređaj koji se odnosi na ništa više i manje nego na organizaciju svih tih ideja, tema koje proizlaze iz izuma, u pažljivo strukturiranu cjelinu.
Diskurs se može sastojati od dva dijela ili tri dijela, u prvom slučaju ta dva dijela održavaju uzajamnu napetost u cjelini, au drugom će slučaju, najčešće, pretpostavljati linearni razvoj s početkom, sredinom i krajem, budući da exordium početni dio kroz koji će nastojati privući pažnju javnosti, nastavljajući naraciju kojim će govornik iznijeti svoju tezu i problem koji motivira govor, zatim će argumentatio iznijeti argumente i na kraju peroraciju koja pretpostavlja vrsta sažetka svega rečenog na što će se dodati mišljenje javnosti.
U međuvremenu, stil govora, koji će naravno imati puno veze sa svojim uspjehom, neophodan je onome što gore nazivamo elocutio i konačno kompozicija, to će biti element koji će nam omogućiti da analiziramo najbolji način da strukturirati foniku i sintaktički govor.
I kao što smo također istaknuli, usmeno izlaganje govora zahtijevat će adekvatno upravljanje s dvije razine, pamćenjem, s jedne strane, što je ono što će omogućiti njegovo pamćenje, na primjer, upotrebom mnemotehničkih pravila i slično drugi, actio, koji je povezan s gestama i modulacijom glasa koja mora biti u skladu sa sadržajem govora. Primjerice, ako je to tema koja je povezana s nekom prijetnjom općem dobru, tada će trebati geste od govornika i intonacija koja označava sigurnost, znanje i sposobnost rješavanja problema.
