definicija otuđenja
Općenito i široko, usklađivanje će se u našem jeziku nazivati gubitkom prosudbe, ludošću u koju ulazi osoba koja je upravo izgubila svoje mentalne sposobnosti. U međuvremenu, pojedinac koji se nalazi u ovoj određenoj situaciji naziva se otuđenim.
Gubitak prosudbe ili ludila
Kad je netko otuđen, osjeća se tuđim prema sebi i vlastitoj stvarnosti, izgradivši paralelnu i imaginarnu, koja se živi kao da je stvarna, ali očito nije, a samo okolina može shvatiti tu nenormalnu situaciju.
Psihijatrija koristi koncept otuđenog kao sinonim za ludog i jedna je od medicinskih disciplina koja se posebno bavi liječenjem i dijagnozom ovih slučajeva, što u nekim situacijama može biti značajne težine i koje će trebati prevladati poseban tretman.
Fenomen u kojem se osobnost potiskuje i postaje pod nadzorom drugih
S druge strane, otuđenje, poznato i kao otuđenje, ispostavi se ona pojava iz koje Ličnost pojedinca potiskuje se, odnosno lišava joj se, kontrolira ga i ukida njegovu slobodnu volju i od tog trenutka čini ga osobom koja ovisi o interesima osobe koja ga otuđuje, bio to drugi pojedinac, organizacija , ili vlada, između ostalih alternativa.
U međuvremenu, otuđenje je nerođena pojava, odnosno ne rađa se s njom, već je uređuje druga ili ista osoba otuđena od psiholoških mehanizama.
Vrste otuđenja: individualne i socijalne
Moguće je razlikovati dvije vrste otuđenja, ovisno o razini na kojoj se događaju: individualni ili socijalni.
U slučaju prvog, to je a mentalno otuđenje što je normalno karakterizirano poništavanjem pojedinačne osobnosti; zbunjenost traje tijekom rasuđivanja, postoji nekoherentnost u razmišljanju, pojavljuju se halucinacijski simptomi.
Osoba koja prolazi kroz ovo stanje podučava se, ili ako to ne uspije, podučava svoju podsvijest iz namjernog morbidnog procesa u kojem vjeruje u određene situacije. Među najtežim slučajevima ove vrste može dovesti do potpunog odsustva socijalnih odnosa i štetnog i vrlo agresivnog ponašanja bilo prema sebi i okolini.
A s njegove strane socijalno otuđenje usko je povezan sa socijalnom manipulacijom, političkom manipulacijom, ugnjetavanjem i poništavanjem kulture. U ovom slučaju, pojedinac ili zajednica transformiraju svoju savjest do te mjere da postaje kontradiktorna onome što se od nje obično očekuje.
U međuvremenu postoje četiri dobro definirane vrste socijalne otuđenosti: religiozni (I dalje traje rezignacija određene dogme koja će naravno naštetiti individualnom razvoju), politika (ugnjetavanje i dominacija vlade dopušteno je šutnjom), ekonomičan (dominiraju i mediji i proizvodi koje pojedinac sam proizvodi) i potrošački (Mi smo robovi onoga što nam oglašavanje govori, odnosno kupujemo samo ono što nam govori, a da prethodno nismo racionalno procijenili korisnost ili potrebu za dotičnim proizvodom. Sreća se događa samo konzumiranjem proizvoda koji nam oglašavanje govori. a ne zbog koristi koje nam to može donijeti).
Društveno otuđenje i utjecaj industrijske revolucije
Nakon industrijske revolucije u osamnaestom stoljeću, društvenih promjena koje su se dogodile i uspona buržoazije u to se vrijeme, unutar tog okvira društvenih preinaka, pojavljuje se koncept društvene otuđenosti, gore spomenutim terminima.
Čovjek se opet osjeća otuđenim ne monarhijskim apsolutizmom koji mu je ograničavao slobode, već poslodavcima i vršnjacima koji ga zlostavljaju.
Primjerice, proletarijat će se osjećati otuđenim pritiskom koji trpi od kapitalista, kojem mora udovoljiti svojim radom kako bi maksimalizirao svoju dobit.
Oni imaju teret obavljanja posla često prisilnog i teškog koji im ne donosi nikakvu korist, već ih naprotiv izolira i osiromašuje, dok im s druge strane šefovi postaju bogatiji na njihov račun.
Otprilike je to ono što je komunizam predložio i protiv čega se neumorno borio.
Marx je tvrdio da je kapitalizam pretvorio ljudsko biće u stvar, objekt koji uvijek ovisi o zakonima tržišta. Pojedinac je puka roba koja služi dok stvara koristi i bit će odbačena kad ih ne proizvede u skladu s tim.
