definicija mobitela

U Latinskoj Americi uređaj koji se na španjolskom zove mobilni zove se stanični, ali unatoč normalnim dijalekatskim razlikama, riječ je o istom uređaju: mobilnom telefonu koji koristi staničnu tehnologiju za održavanje komunikacije.

Stanična tehnologija temelji se na radio postajama, svaka sa svojim pripadajućim područjem pokrivanja, koje su prekrivene širokim teritorijom, tvoreći takozvane stanice ili stanice (i, prema tome, njihovo ime).

Ova je tehnologija usavršena i primijenjena na mobilnu telefoniju krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. I kažem "usavršeno" i "primijenjeno na", umjesto na izmišljeno, jer stanična tehnologija koja omogućuje rad naših mobilnih telefona nije ništa drugo nego evolucija prethodnih radio tehnologija.

Iako su prvi moderni poziv za mobilni telefon uputili tehničari Motorole 3. travnja 1973. godine, prvi komercijalni presedani za ovu tehnologiju vuku korijene iz 1940-ih, kada su u nekim američkim gradovima pokrenute usluge telefonije. Radio koji je omogućavao pozivanje iz automobila ( gdje su instalirani telefoni) na fiksne.

Mala autonomija za govor i ograničeni opseg u smislu radijusa djelovanja bile su karakteristike ove usluge. Bivši SSSR (i, isto tako, Istočna Europa), Japan i nordijske zemlje također su istraživali vlastite sustave mobilnih telefona koji se temelje na tehnologiji stanične komunikacije, ali jednoglasno se smatra da je to konačno pokretanje započelo tim pozivom. proljeće '73.

Svaka od priključnih točaka povezanih međusobno namjenskom mrežom koja se može ožičiti naziva se bazne stanice.

Te bazne stanice mogu biti vrlo vidljive, sa posvećenim tornjevima, ili mogu biti maskirnije zakrivene među urbanim namještajem, tako da prolaze nezapaženije boljom integracijom s okolišem.

Općenito, povezivanje ovih baznih stanica s mrežom operatera vrši se optičkim kabelom, dok se povezivanje s mobilnim telefonima vrši radio valovima na određenim frekvencijama.

Te frekvencije reguliraju organizacije, općenito državne, koje osiguravaju koegzistenciju različitih usluga u radioelektričnom prostoru, poput analogne televizije, digitalne (prva se gasi u korist druge) ili mobilne telefonije, između ostalih.

To je razlog zašto su se u povijesti u različitim dijelovima svijeta koristile različite frekvencije, što je stvaralo probleme ili, izravno, nemogućnost korištenja mobilnog telefona (mobitela) pripremljenog za jedno tržište, na drugom.

Srećom i zbog globalizacije razlike nestaju, a danas je mobitel moguće kupiti na bilo kojem tržištu i koristiti ga na drugom.

Ključ stanične tehnologije je u roaming, koji se sastoji u tome da se terminal (telefon koji ima korisnik) automatski poveže sa sljedećom ćelijom čim namjerava napustiti pokriće s kojim je trenutno povezan, moći održavati komunikaciju tijekom kretanja.

To je moguće jer se pokrivenost malo preklapa, a komunikacija se mrežom prebacuje na ćeliju iz koje telefon prima najjači signal, dok je i dalje povezan s onom koja je nudila signal, tako da se terminal nikad ne prekida s jedne a zatim se povezuje sa sljedećim, jer bi to izgubilo signal.

Bez straha od pretjerivanja, mobitel je nesumnjivo jedan od najvećih izuma prošlog stoljeća, jer putem mobitela ne samo da možemo održavati kontakt sa svojim prijateljima i obitelji u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, već poslužio je i da svijetu kaže, na primjer, vijest da bi zbog udaljenog mjesta u kojem su se dogodili bilo nemoguće komentirati da tamo nema nekoga s mobitelom, a također i s površnijom stranom mobitela poslužio je mnogima za sklapanje važnih poslova.