definicija dobrote
Izraz dobrota odnosi se na jedno od gotovo isključivih i najkarakterističnijih obilježja ljudskog bića, koje se dijeli samo s nekim životinjskim vrstama u kojima, u svakom slučaju, nije tako uočljivo kao kod ljudi. Ljubaznost je vrlina koja omogućava pojedincu da se sažali zbog drugoga i djeluje u korist drugoga kako bi mu pružila razne ugodne senzacije poput osjećaja sreće, osjećaja ljubavi, osjećaja sigurnosti, osjećaja pratnje itd.
Discipline poput filozofije, sociologije ili psihologije zainteresirane su za proučavanje ljudskog ponašanja i njegovih vrijednosti u društvu. Tada se dobrota pojavljuje kao jedna od najistinitijih i najprirodnijih osobina u čovjeku koja se, ovisno o okolišu ili kontekstu u kojem taj pojedinac odrasta, može poboljšati ili neutralizirati. Ljubaznost znači djelovanje u korist drugog pojedinca, životinje ili živog bića s krajnjim ciljem pružanja ljubavi, zaštite, sreće, sigurnosti i blagostanja. Dobrota se može predstaviti na tisuće načina, iako se uvijek smatra popraćenom drugim vrijednostima kao što su čistoća duše, spokoj, strpljenje, umjerenost i druge.
Ljubaznost je jedan od najvažnijih elemenata gotovo svih religija, posebno kršćanstva. Ova religija temelji svoju filozofiju ne samo na ljubavi i dobroti Boga već i na ljubavi i dobroti Isusa Krista, njegova sina jedinca, prema ostatku ljudskih bića. Isusova dobrota je ona zbog koje se u životu predao da bi zaštitio druge ljude.
Iako se ljudska dobrota pojavljuje u trenutku kada pojedinci koegzistiraju u zajednici ili društvu, ta je okolnost također ta koja čovjeka može zamagliti drugim vrijednostima kao što su usredotočenost na sebe, stalna konkurencija, pohlepa, zavist ili napuštenost, a time i nestajanje ljubaznih i podržavajućih osobina prema njihovim suputnicima.
