theclickinggeneration.com

Uobičajeno i vrlo rijetko se to ne dogodi, naši postupci, naše izreke generiraju oko nas mišljenja i ocjene etičke prirode, čak ih i sami provodimo u vezi s postupcima onih oko nas. Ovim želimo izraziti da se ispostavlja da je vrlo uobičajeno da sve što radimo i kažemo generira moralnu i etičku zahvalnost kod drugih.

Međutim, ta su razmatranja obično ukorijenjena i temelje se na tradiciji, običajima i običajima koji imaju dugu povijest u dotičnom društvu, na iskustvima koja prenose bliski ljudi i na još raširenijim društvenim konvencijama koje se, na primjer, još uvijek dijele među različite kulture.

Formalno, to se naziva moralnim prosuđivanjem onog mentalnog čina koji potvrđuje ili negira moralnu vrijednost suočen s određenom situacijom ili ponašanjem kojem smo svjedoci, to jest moralni sud koji je dan kao rezultat posebno će se izreći na prisutnost ili odsutnost etike u činjenici ili stavu.

Moralne prosudbe moguće su zahvaljujući moralnom osjećaju koji posjeduje svako ljudsko biće. Ovaj moralni osjećaj rezultat je shema, normi i pravila koja smo stjecali i učili tijekom svog života. Kroz svoj moralni sud možemo utvrditi nedostaje li radnji etička načela ili je u suprotnosti s njima.

U prvom redu obitelj, roditelji, bake i djedovi prenijet će nam ove podatke i propise, zatim će u obzir ući obrazovne institucije u kojima interveniramo i koje su prepuštene našem treningu, a u konačnici okruženje u kojem ćemo se razvijati, koje će nam također reći i naznačiti što je dobro, a što loše, vodit će nas između ostalog i u dobru, u zlu.

Također i danas, više nego ikad, mediji su, kao kreatori mišljenja, temeljni na zahtjevu za formiranjem moralnih sudova. Mnogi ljudi pretjerano cijene ocjene koje su izdali i na kraju ih ponavljaju. Iz tog je razloga važno da oni koji rade u njima budu svjesni toga i odgovorni u komunikaciji.

Tada će nam, u slučaju da u određenim okolnostima moramo donijeti moralni sud, sva ta prtljaga, automatski preispitujući vlastito iskustvo kao posljedicu zahtjeva za izricanjem presude, odmah staviti na raspolaganje sva ta učenja, uvjerenja i razmatranja o onome što je dobro i loše, čemu su nas učili i obitelj, škola i društvo i što će nam pomoći da utvrdimo je li taj čin ili ponašanje uokvireno u nešto dobro, loše, prihvatljivo ili ne.

Iz toga proizlazi da će obrazovanje i vrijednosti koje su nam usadjene od djetinjstva biti temeljni i osnova na kojoj možemo odrediti kada je nešto ispravno ili ne.

Uvijek, moralnim prosuđivanjem, ono što se želi učiniti jest pokušati doći do istine nečega.

Dakle, definicija nečega kao moralno dobrog ili lošeg nije hirovito pitanje, u nekim iznimkama može biti, ali u normalnim i uobičajenim okolnostima to nije i bit će usko povezano sa svim našim moralnim treningom.

U međuvremenu, može se dogoditi da zbog određenih problema, poput ravnodušnosti, zasićenosti ili zaborava, navedeni standardi budu pravovremeno odbijeni, pa će sigurno oni koji se nađu u ovoj situaciji naići na određene poteškoće kada je u pitanju suočavanje u društvu, na primjer, ako su odbacili ili bili ravnodušni prema pravilima, dobar suživot ili razvoj osobe unutar društva bit će praktički nemoguć, kao i mogućnost da se može ispravno prosuđivati ​​bez pogreške kad je nešto u redu ili pogrešno, odnosno prepoznati kada je nešto što je učinjeno dobro ili loše.

Nažalost, u tim su slučajevima rezultati katastrofalni, a posljedice su vrlo opasne za one kojima nedostaje moralna prosudba, jer će njihovim ponašanjem i postupcima neizbježno dominirati nerazum, koji neće obraćati pažnju na to da svojim postupcima stvaraju štetu ili sukobe.

Kriminalci su svjedoci onoga što govorimo. Prijestupnik uvijek živi suprotno normi, onome što je društveno dogovoreno i što se od osobe prirodno očekuje. Marginalni život gotovo će uvijek završiti uništavanjem tog vrednovanja između dobrog i lošeg te svih onih koji su djetetu usađeni u moralne vrijednosti.