definicija ponovnog rođenja
Renesansa je poznata kao umjetnički pokret koji se odvijao u zapadnoj Europi uglavnom tijekom 15. i 16. stoljeća. Ime mu potječe iz ideje ponovnog rađanja kulturnih elemenata koji su nestali tijekom srednjeg vijeka, poput prevlasti razuma, proporcija, ravnoteže i mjere, od kojih su mnogi prisutni u drevnim kulturama Grčke i Rima. . Iako je renesansa možda puno prepoznatljivija od ostalih kulturnih oblika, to je predstavljanje na umjetničkoj razini cijelog sustava vrijednosti i smjernica koje je Humanizam predložio kao filozofski sustav toga doba.
Renesansa je nastala u gradu Firenci kao rezultat progresivnog otvaranja gradova za trgovinu, pojave novih društvenih skupina poznatih kao buržoazija koje su svoj kapital uložile u kupnju umjetničkih djela, u kontaktu sa svijetom Istoka, itd. Svi su ti elementi omogućili čovjeku vremena da počne ostavljati po strani teocentrizam koji ga je stavljao u cjelovitu i neospornu službu Božju da bi nastavio promatrati prirodu, sve što ga je okruživalo i, posebno njega samog.
Renesansa je tada krenula od ovog promatranja stvarnosti kako bi prikazala sve što je vidjela na racionalniji, proporcionalniji i uravnoteženiji način. Neki od karakterističnih elemenata renesanse u njezinim različitim područjima (i skulptura, i arhitektura, i slikarstvo) bila je upotreba perspektive, ljudske proporcije kao osnove svih struktura, ravnoteže oblika, mjere izraza. U tom smislu, dok je u arhitekturi gotički stil ostavljen po strani i vraćen u polukružni luk, zaobljene kupole, linearni i jednostavni oblici, u slikanju su zauzeti likovi iz grčko-rimskih kultura (uglavnom bogovi i junaci), koji ih predstavljaju u proporcionalan i skulpturalan način.
Renesansu možemo podijeliti u dva glavna razdoblja: Quattrocento (koji se odnosi na 15. stoljeće), razdoblje u kojem je središte kulturne produkcije bila Firenca; i Cinquecento (koji se odnosi na 16. stoljeće), gdje je sjedište kulturne moći bilo u Rimu. Iako se u prvom razdoblju u nekim slučajevima uočavaju određene uspomene na srednjovjekovnu umjetnost, pred kraj druge faze mogu se uočiti elementi krize koji će iznjedriti kasniji maniristički stil.
Među renesansnim umjetnicima moramo spomenuti nevjerojatnog Leonarda Da Vincija, Raphaela, Michelangela, Brunelleschija, Giotta, Fra Angelica, Botticellija, Donatella, Dürera, među mnogim drugima.
