definicija poticaja
Čin poticanja odnosi se na čin razgovora s nekim s namjerom da ga se u nešto uvjeri, da se da prijedlog ili ohrabri. Obično onaj koji potiče je pojedinac koji ima određenu vlast nad drugima.
General se obraća svojoj vojsci prije bitke poticajem. Slično tome, vjerski se vođa obraća svojim vjernicima ili politički vođa svojim sljedbenicima riječima kojima pokušava prenijeti ideje ili osjećaje koji ih služe za motiviranje. U svakom slučaju, poticaj je prijedlog zasnovan na obrazloženju.
U akciji poticanja postoje tri elementa: netko tko govori, publika i sadržaj govora. Da bi riječi bile uvjerljive, govornik mora imati određene osobine, poput lakoće govora, moralnog i intelektualnog autoriteta i sposobnosti povezivanja s drugima.
Ako poticaj ima diskurzivnu sposobnost, publika će obratiti pažnju i najvjerojatnije će prihvatiti prijedlog govora. Sadržajno će biti uvjerljivo ako je poruka jasna, emocionalna i izravna.
U teološkom carstvu
Izraz poticaj dolazi iz grčkog, posebno iz paraklesis, što bi se moglo prevesti kao privlačnost ili utjeha. U Novom zavjetu postoji nekoliko referenci na ovaj koncept i on se obično koristi da bi se spomenuo dar uvjeravanja ili poticanja drugih riječima. U tom je smislu Isus Krist poticao svoje sljedbenike, to jest, predložio je nešto što bi trebalo upravljati njihovim ponašanjem (za to se poslužio parabolama koje su poslužile kao primjeri koji ilustriraju njegova učenja).
Na vojnom polju
Prije početka bitke vojnici znaju da mogu umrijeti. Slijedom toga, onaj tko ih potiče (na primjer, zapovjednik) mora ih nagovoriti da budu hrabri i odlučni. Generalove su riječi svojevrsna poticaj, konkretno haranga. U harangi je duh trupa zapaljen vrlo zvučnim idejama (spasiti zemlju, boriti se u ime Boga ili boriti se za slobodu naroda).
Vrste zvučnika
Postoje govornici koji čine da njihova poticaj dosegne srca onih koji ih slušaju, dok su drugi dosadni. Široko govoreći, postoje četiri vrste zvučnika:
1) onaj koji govori samo kada je vrlo siguran u ono što će reći i njegovo se obrazloženje temelji na rigoroznim informacijama,
2) onaj koji se drugima obraća s emocionalnim intenzitetom i određenom agresivnošću,
3) simpatični govornik koji se humorom povezuje s publikom i
4) praktični govornik čija je svrha što bolje objasniti neke ideje.
Foto: Fotolia - teguhjatipras
