definicija govorništva
Govorništvo se općenito opisuje kao umijeće rječitog govora, odnosno jednostavnim rječnikom rečeno, to je sposobnost da netko mora govoriti i pred javnosti iznijeti svoje stajalište na jasan, atraktivan i razumljiv način. Riječ "govorništvo" potječe od latinskog izraza ja ću se moliti što znači "javno govoriti ili izlagati". Oratorijske vještine osobe izuzetno su važne prilikom uvjeravanja, uvjeravanja ili privlačenja javnosti, i zato na njima posebno rade političari, publicisti, poslovni čelnici, javne i zabavne osobe, učitelji itd.
Primjerice, svrha je uvjeravanja adresata, uvjeriti ga u nešto, učiniti ili razmišljati o nečemu što razlikuje govorništvo i razlikuje ga od ostalih postupaka usmene komunikacije, kao što je npr. didaktička, koji je usredotočen na nastavu, ili poetika, čiji je cilj izazvati zadovoljstvo i divljenje kod primatelja.
Uvjeravanje
Uvjeravanje je sposobnost da netko mora nekoga uvjeriti u nešto ili ga navesti da razmišlja poput njega i kao što smo naveli gore, jedan je od velikih saveznika oratorijado. Koristeći određene riječi i kombinirajući ih na zadani način, uvjeravanje može natjerati osobu da izmeni svoj stav ili ponašanje prema događaju, ideji, osobi, predmetu, između ostalog.
U međuvremenu se može koristiti različitim metodama dokazane solventnosti i učinkovitosti, kao što su: reciprocitet (jer ljudi imaju tendenciju uzvraćati usluge), predanost (kada se osoba obveže na nešto pismenim ili usmenim putem, gotovo uvijek ima tendenciju poštivanja poštujući riječ), socijalni dokaz (ljudi obično rade ono što vidimo da i drugi rade), autoritet (Općenito, ljudi imaju tendenciju vjerovati onome što nam predlažu osobe koje imaju socijalno priznanje, čak i u onim situacijama koje ne predlažu nešto što je toliko ugodno za nas), ukus (Kad se netko osjeća ugodno s drugim, vrlo je rijetko da ga u nešto ne uvjeri) i nedostatak (Kad se ustanovi da nešto možda nedostaje, to će generirati automatsku potražnju u javnosti).
Tehnika i uporaba govorništva
Da bi postigao očekivanu svrhu, govorništvo temelji svoj rad na razvoju poruke koju treba prenijeti, na argumentiranim strategijama i na skretanju pozornosti na određenu publiku. Zbog toga govorništvo često ne mora značiti izgovaranje nečeg istinitog ako nije privlačno za primatelje poruke. Pronaći način da se stvari koje javnost želi čuti i organizirati ih kroz razumljive i odgovarajuće diskurzivne strukture za tu određenu publiku upravo su najvažniji zadaci javnog nastupa.
Umjetnost javnog govora može se pojaviti u raznim situacijama i prostorima. Iako je normalno ljude s lakoćom govora pronaći na zakazanim događajima poput izložbi, rasprava i razgovora, takve se situacije mogu dati spontano i svakodnevno kada ljudi koji su uključeni u razgovor imaju takve argumentirane sposobnosti.
Nekoliko savjeta kako postati dobar govornik
Pored želje, važno je da onaj tko želi postati dobar govornik pred javnošću poštuje neka pitanja i slijedi neka pravila prilikom uzimanja mikrofona i govora, među njima: privilegiranje izgleda osmijeha, a ne pretjerivanje u pokretima i geste zbog kojih se gubi pažnja u onome što se govori i da se odnosi na geste, odmjereno se služi neverbalnim jezikom, ima jasan ton glasa koji naglašava one dijelove govora koje želite istaknuti , tijekom prezentacije koristite primjere i anegdote kako biste čitatelju ili slušatelju dodali razumijevanje, ništa bolje od dobrog primjera, postavljali pitanja kako bi javnost mogla provesti vlastito obrazloženje na tu temu.
Važnost govorništva u davnim vremenima
Rođenje govorništva seže daleko u prošlost i nalazi se na Sicilija kao njezin krevetić, međutim, to bi bio klasična grčka kultura onaj koji bi mu pripisivao prestiž i političku moć. The Grčki filozof Sokrat osnovao školu govorništva u grčkom gradu Atena da je predloženo osposobljavanje muškaraca i njihovo usmjeravanje da slijede etičke ciljeve koji jamče napredak države.
Stari Grci i Rimljani bili su svjesni važnosti govorništva i usmenog prijenosa informacija i znanja. Javni nastup nije shvaćen kao sposobnost s kojom su rođeni neki nadareni pojedinci, već nešto što se mora trajno proučavati i usavršavati. Da bi se to postiglo, bilo je neophodno aktivno sudjelovanje u govorima, dijalozima i izložbama. I Aristotel i Ciceron pamte se kao ključni primjeri ove vrste grčke, odnosno rimske komunikacije.
