definicija suglasnika
Suglasnik je zvuk usmenog jezika koji nastaje zatvaranjem ili sužavanjem vokalnog trakta prilikom približavanja ili kontakta organa povezanih s artikulacijom, što uzrokuje zvučne turbulencije. Drugim riječima, suglasnik je vrsta abecede.
Riječ suglasnik na latinskom znači "zvučati zajedno s", a ima veze s idejom da suglasnici nemaju zvuk u sebi, već ih uvijek mora pratiti jedan ili više samoglasnika - druge vrste slova - kako bi imali značenje . To se preciznije događa u španjolskom jeziku, jer u drugim jezicima postoje riječi kojima nedostaju samoglasnici.
Suglasnici španjolskog jezika su: B, C, D, F, G, H, J, K, L, M, N, Ñ, P, Q, R, S, T, V, W, X, Y i Z.
Svaki suglasnik karakteriziraju osebujna obilježja koja ga definiraju kao takva i koja su tipična za svaki jezik na svijetu. To su: način artikulacije (kriterij je prema tome kako je zaprečen protok zraka), točka artikulacije (prema mjestu u usnom traktu gdje dolazi do začepljenja zraka), način fonacije (kako glasnice vrte ), VOT (ili "vrijeme pojave glasa", odnosno vrijeme kašnjenja fonacije), mehanizam zračne struje, duljina i artikulacijska sila.
U izgovoru suglasnika postoje različite vrste artikulacije koje mogu biti: labijalne (bilabijalne, usno-velarne, usne-alveolarne ili labiodentalne), koronalne (lingolabijalne, interdentalne, zubne, alveolarne, apikalne, laminarne, poštapalveolarne, alveolo-nepčane, retroflex), leđni (nepčani, usno-nepčani, velarni, uvularni, uvularno-epiglotalni), radikalni (faringalni, epiglotto-faringalni, epiglotalni) i glotalni.
Kombinacija suglasnika s samoglasnicima na španjolskom rezultira iz svake riječi od najjednostavnije do najsloženije, a time i konstrukcije rečenica.
