definicija zaslađivača
The Zaslađivači su tvari koje se koriste kao zamjena za šećer, jer imaju sposobnost zasladiti i poboljšati okus nekih namirnica i pića bez dodavanja kalorija.
Njegova glavna upotreba je u režimima mršavljenja i u pripremi dijetalnih proizvoda ili hrane za dijabetičare, gdje oni mogu djelomično ili u potpunosti zamijeniti šećer.
Na tržištu postoji veliki broj sintetičkih zaslađivača proizvedenih u laboratoriju nekoliko godina, u novije vrijeme novo zaslađivač tzv. stevija koja se dobiva iz biljke, Stevia rebaudiana.
Najčešće korištena sladila
Upotreba zaslađivača datira iz 1879. godine kada je saharin, prvo zaslađivač koji se koristio u pripremi hrane za dijabetičare, bio je vrlo moćan, no davao je hrani metalni okus kada se koristi u visokim koncentracijama.
Do četrdesetih godina bilo je moguće razviti veću količinu zaslađivača s boljim okusom i velikom snagom zaslađivanja, poput aspartam, sukraloza i acesulfam K. Ta su zaslađivača 200 do 600 puta slađa od šećera, koriste se u mnogim namirnicama, pa čak i u slučaju sukraloze i acesulfama K mogu se koristiti za pripremu hrane koja zahtijeva kuhanje i pečenje, a da pritom ne izgube svojstva.
Mogući zdravstveni rizici
Korištenje zaslađivača popraćeno je sumnjom da su povezani s toksičnim učincima na zdravlje, u tom smislu provedena su brojna laboratorijska ispitivanja u kojima je uspostavljena veza između razvoja karcinoma mokraćnog mjehura i primjene od ciklamat za koju je FDA zabranila uporabu ovog zaslađivača.
Naknadne studije nisu uspjele uspostaviti izravan odnos između uporabe drugih zaslađivača i razvoja bolesti poput raka, pa FDA odobrava njihovu upotrebu. Kako god sladila vole aspartam povezani su s nizom simptoma i štetnih učinaka kada se koriste u visokim koncentracijama, uključuju glavobolju, poremećaje koncentracije, nelagodu u trbuhu i debljanje.
Upotreba zaslađivača i metabolički poremećaji
Iako veza između karcinoma i upotrebe zaslađivača nije utvrđena, vidjelo se da je moguće da zaslađivači nemaju sposobnost stvaranja osjećaja sitosti što može dovesti do toga da osoba jede više hrane, a time i deblja.
Također su sposobni uzrokovati fiziološke promjene u tijelu slične onima koje se javljaju nakon unosa šećera, a koje su djelomično posljedica promjena u crijevnoj bakterijskoj flori, što dovodi do veće asimilacije šećera u hrani, što dovodi do povećane razine šećera u krvi i metabolički pad koji dovodi do prekomjerne tjelesne težine i pretilosti.
