definicija političke znanosti
The Politička znanost je socijalna disciplina koji se usredotočuje na teorijsko i praktično proučavanje politike, političkih sustava, poput monarhije, oligarhije, demokracije, između ostaloga, i političkog ponašanja.
Disciplina koja teorijski i praktično proučava politiku
Treba napomenuti da je to znanost koja je u stalnom međusobnom odnosu s drugim znanostima kao što su: ekonomija, povijest, sociologija, među ostalim.
U osnovi ono što politička znanost jest promatranje različitih činjenica političke stvarnosti i zatim izdavanje općih načela djelovanja u tom smislu.
Ako bismo se trebali vratiti njezinim izvorima, trebali bismo se smjestiti u sam izgled čovjeka, budući da je čovjek sam politička životinja, stoga od najudaljenije antike možemo pronaći reference na tu temu, unatoč tome što tada očito ne postoji i kakva je danas, kao formalna znanost.
Nicolás Machiavelli, pionir i otac politike
Iako ne postoji jedinstveno stajalište koje nam omogućuje jednoglasno ukazivanje na početak znanosti, mnogi stručnjaci iz te teme ističu djelo talijanskog filozofa i političara Nicholasa Machiavellija, u 15. stoljeću, u renesansi, kao njezin formalni početak.
Još više, njegova rasprava o politici, Princ, široko rasprostranjen od 15. stoljeća i od značajnog utjecaja do danas, opisuje različite modele države prema podrijetlu vlasti.
Isto tako, bavi se definiranjem osobina koje princ mora imati da bi mogao vladati s autoritetom.
Tada bi Machiavelli položio temeljni kamen formalnosti znanosti, a onda se tijekom desetljeća i stoljeća politička znanost razvijala prema i zahvaljujući doprinosu različitih mislilaca koji su analizirali temeljne promjene u tim vremenima.
A trenutno je djelatnost ove znanosti više od svega usredotočena na analizu vršenja vlasti, uprave i upravljanja vladama, režima političkih stranaka i izbornog procesa.
Diktatura naspram demokracije, jedna od glavnih tema proučavanja ove znanosti
U davnim vremenima postojala je uska veza između političke moći i religije, koja je uglavnom bila koncentrirana i držana istim rukama, iako je danas taj odnos u mnogim slučajevima i dalje blizak, a ono što se promijenilo je položaj religije, koja je više društveni akter zadužen je za intervenciju u vremenima kada društvo to zahtijeva kao političkog sugovornika, ali ne s vrha moći, donoseći odluke kao u prošlosti.
Apsolutne monarhije koje su izvršavale totalitarne i diktatorske režime bile su one koje su imale političku i vjersku moć.
Dolazak demokracije u novije doba dopustio je da suverenitet padne na ljude koji su ti koji imaju odgovornost i moć da svojim biračkim pravom biraju svoje političke predstavnike.
Demokracija je bez sumnje naj pluralniji sustav vlasti koji postoji budući da priznaje raznolikost i pluralnost boja i političkih mišljenja o različitim pitanjima koja utječu na društvo.
Sustav političkih stranaka koji djeluje u demokraciji omogućuje svakoj od njih da slobodno izraze svoje prijedloge kako bi građani po potrebi mogli odabrati onu koja najbolje odgovara njihovim idealima.
Na suprotnoj strani bit će smještena diktatura, politička organizacija u kojoj vlast nije izabrana glasanjem ili bilo kojim drugim institucionalnim mehanizmom odobrenim propisima.
Općenito su rezultat kršenja neke norme koja otvara pristup moći.
Diktaturu održava sila koja se zapravo provodi, obično popraćena prisilom i nasiljem protiv protivnika i ukidanjem individualnih sloboda.
Sada postoje mnoge diktature koje su na vlast došle na ustavni način, ali su se potom okrenule vršenju autoritarne vlasti.
Državno nasilje je najgori izraz koji diktature obično pokazuju da vrše moć.
Njih nije briga za strašne posljedice autoritarnog vršenja vlasti i nemilosrdni su prema onima koji osporavaju njihov autoritet.
Nažalost u svijetu je bilo i ima amblematičnih i vrlo bolnih primjera diktatura, poput nacizma.
